Updated 2026-08-30

Zašto iste marke cigara postoje i u kubanskoj i u nekubanskoj verziji?

Zato što je 1959.–60. kubanska revolucionarna vlada nacionalizirala sve tvornice cigara na otoku, a obitelji koje stoje iza marki poput Cohiba, Montecristo, Partagás i H. Upmann izgubile su pravo da ih ondje proizvode. Mnoge su iste nazive obnovile u inozemstvu. Rezultat, koji vrijedi i danas: jedna etiketa, dva nepovezana cigara, proizvedena u različitim zemljama od strane različitih tvrtki.

Što se točno dogodilo 1959.?

Prije revolucije, kubanska industrija cigara bila je skup privatnih tvornica, od kojih neke datiraju iz 1840-ih, koje su uglavnom izgradile obitelji španjolskih i drugih europskih useljenika naseljenih u Havani i Pinar del Ríou. Dana 15. rujna 1960. nova vlada potpuno je nacionalizirala industriju. Vlasnici Partagása i H. Upmanna toga su dana izgubili svoje tvornice, među šesnaest zaplijenjenih odjednom; država je zadržala i zgrade i zaštitne znakove.

Ljudi koji su izgradili te marke uglavnom su otišli, na Floridu, nakratko na španjolske Kanarske otoke, i naposljetku, za većinu industrije, u Nikaragvu, Honduras i Dominikansku Republiku, zemlje s klimom dovoljno bliskom kubanskoj za uzgoj srodne biljke, iako nikad posve iste zemlje. Ti su emigranti glavni razlog zašto uopće postoji industrija cigara "Novog svijeta". (Za to kako se ta razlika u tlu odražava na listu, pogledajte Kuba naspram terroira cigara Novog svijeta.)

Dvije različite stvari potom su se dogodile dvjema različitim vrstama marki. Stare, već slavne kubanske marke — Partagás, H. Upmann, Romeo y Julieta, Montecristo — postale su predmet spora, i svaka od njih danas postoji kao dva odvojena cigara koja dijele jednu etiketu. Kasnije emigrantske obitelji preskočile su tu borbu i umjesto toga izgradile posve nove nazive.

Tko danas proizvodi kubansku verziju, i tko posjeduje drugu polovicu?

Svaki cigar prodan pod kubanskom markom proizvodi Habanos S.A., osnovan 1994. kao ekskluzivni kubanski proizvođač i izvoznik cigara. Oduvijek je imao stranog manjinskog partnera: francusko-španjolska tvrtka Altadis kupila je 50-postotni udio 2000. godine, a britanski Imperial Tobacco (kasnije Imperial Brands) naslijedio je taj udio kad je 2008. preuzeo Altadis. Izvještaji iz 2020. navode da je Imperial prodao udio, iako ga ne odražavaju svi referentni izvori, pa se ne zna dosljedno tko ga danas drži, a ovaj tekst neće nagađati.

Ono što je dobro utvrđeno jednostavnije je i korisnije: druga Altadisova grana, Altadis U.S.A., u potpunosti posjeduje nekubanske H. Upmann, Montecristo i Romeo y Julieta, proizvedene u Dominikanskoj Republici. Tako je godinama jedna korporativna obitelj sjedila na obje strane kubanske/nekubanske granice za tri od ova četiri naziva, a da sami cigari nikad nisu postali jedan proizvod. Različit list, motan u različitim tvornicama: vlasništvo i fizički cigar pokazali su se odvojenim pitanjima.

Četiri naziva koja sada postoje dvaput

Tri od četiri krenule su istim putem: nakon nacionalizacije, prava za SAD završila su u grupi koja je postala Altadis, čija tvornica u La Romani u Dominikanskoj Republici danas proizvodi sve tri. Osnivač Montecrista, Alonso Menéndez, i vlasnici H. Upmanna, obojica su pobjegli 1960. i najprije pokušali relaunch na Kanarskim otocima prije nego što se posao ondje reorganizirao.

Partagás je krenuo drugim putem. Ramón Cifuentes, koji je upravljao markom, prisilno je uklonjen bez naknade 1960. godine. Kasnije je ponovno pokrenuo Partagás u SAD-u s tvrtkom General Cigar Company, koja je 1978. registrirala američki zaštitni znak i do 1979. premjestila proizvodnju, uz kratku postaju na Jamajci, u Dominikansku Republiku. General Cigar danas pripada danskoj grupi Scandinavian Tobacco Group: posve odvojenoj korporativnoj obitelji od one iza preostale tri marke.

Naziv Romeo y Julieta jednostavno je španjolski naziv Shakespeareove drame.

Kako Cohiba može biti podijeljena ako je nikad nije posjedovala nijedna obitelj?

Cohiba se ne uklapa u emigrantski obrazac, jer 1959. nije bilo Cohibe za nacionalizirati: marka tada još nije postojala. Prema kasnijem svjedočenju samog Fidela Castra, cigar jednog tjelohranitelja toliko ga je sredinom 1960-ih impresionirao da je država pronašla motača i izgradila posebnu tvornicu, El Laguito, kako bi mješavinu opskrbljivala Castru i visokim dužnosnicima. Kubanski državni duhanski monopol prvi je put stavio Cohibu u javnu prodaju 1982. godine.

Nekubanska Cohiba postoji iz uže razloga. General Cigar Company registrirala je "Cohiba" kao američki zaštitni znak još 1978., četiri godine prije nego što je kubanska verzija ikome prodana, i počela prodavati cigar proizveden u Dominikanskoj Republici pod tim imenom. Kubanska državna duhanska tvrtka tužila je za povrat naziva čim su njih dvije počele izravno konkurirati, i izgubila: savezni prizivni sud presudio je u korist General Cigara u veljači 2005., a Vrhovni sud odbio je razmotriti daljnju žalbu u lipnju 2006. Cohiba General Cigara i danas nosi napomenu da nema veze s kubanskom markom istog imena.

Zašto više ne postoji kubanski Davidoff?

Ne živi svaki naziv na polici danas dvostrukim životom. Davidoff je slučaj u kojem je Kuba jednostavno posve izgubila marku. Zino Davidoff, trgovac duhanom iz Ženeve, od 1968. je svoje ime stavljao na cigare proizvedene na Kubi, motane u istoj tvornici El Laguito koja je proizvodila Cohibu. Partnerstvo je loše završilo: u kolovozu 1989. Davidoff je javno spalio više od 100.000 cigara koje je procijenio nedovoljno dobrima da nose njegovo ime, a do 1991. proizvodnja Davidoffa na Kubi posve je prestala, uz obostrani dogovor.

Proizvodnja se potom preselila u Dominikansku Republiku, a kasnije i u Honduras, pod okriljem današnje grupe Oettinger Davidoff sa sjedištem u Baselu u Švicarskoj. Otad na Kubi nije proizveden nijedan Davidoff. Za ovaj jedini naziv nekubanska verzija ne konkurira kubanskom rivalu: ona je jednostavno jedina koja je preostala.

Zašto su neke emigrantske obitelji umjesto toga izgradile nove nazive?

Nije svaki emigrant imao zaštitni znak vrijedan borbe. Neke od najznačajnijih osoba u današnjoj industriji cigara Novog svijeta napustile su Kubu posjedujući farmu ili posao u tvornici, a ne globalnu marku, i počele iznova pod vlastitim imenom.

• Padrón: obiteljska plantaža duhana Joséa Orlanda Padróna kraj Pinar del Ríoa nacionalizirana je; napustio je Kubu 1961. i osnovao Padrón u Miamiju 1964., a proizvodnju je kasnije premjestio u Estelí u Nikaragvi radi bližeg pristupa usporedivom listu.
• Oliva: obitelj je uzgajala duhanski list u Pinar del Ríou od 1886. Gilberto Oliva stariji otišao je nakon 1959., uzgajao duhan u Španjolskoj, a zatim od 1969. u Nikaragvi, i tek je 1995., sa sinom, pokrenuo marku gotovih cigara, Oliva Cigar Co.
• My Father: José "Pepín" García naučio je motati cigare kao dijete na Kubi i ondje stekao ugled prije nego što je otišao. Kasnije je vlastito ime stavio na tvrtku koja se danas vodi iz Estelíja u Nikaragvi i El Paraísa u Hondurasu.
• Arturo Fuente: iznimka po datumu. Arturo Fuente napustio je Kubu i otišao u Tampu na Floridi 1902. te ondje osnovao tvrtku 1912., desetljećima prije revolucije. Njegovi su potomci održali tvrtku u pogonu kroz požar tvornice 1924., ponovno pokretanje 1946. s kućnog trijema i ponavljana preseljenja, koja su od 1980. završila u Dominikanskoj Republici.

Nijedna od ove četiri marke nema kubanskog pandana koji se natječe za isti naziv, jer nijedna nije nastavak nečega što danas posjeduje država. One su zaseban ogranak istog raseljavanja.

Koje kuće nemaju nikakvu priču vezanu uz Kubu?

Dva su naziva vrijedna spomena iz suprotnog razloga: 1959. ih ništa ne dotiče. Toscano vuče korijene iz državne tvornice duhana osnovane u Velikom vojvodstvu Toskani 1818., koristi fermentirani duhan iz sjemena Kentucky sušen nad vatrom od hrasta i bukve, a ne list kubanskog sjemena o kojem govori cijela ova priča, i još se danas proizvodi u Italiji. Villiger je 1888. osnovao Jean Villiger u švicarskom selu Pfeffikonu i tvrtka je i pet generacija kasnije u obiteljskom vlasništvu, poznata uglavnom po strojno proizvedenim cigarama i cigarilosima, a ne po ručno motanoj kategoriji o kojoj govori ostatak ove povijesti.

Vrijedi napomenuti i da se ništa od ovoga ne vidi na etiketi. Otisnuto ime ne govori koja je od dvije nepovezane tvornice motala cigar koji držite u ruci, što je jedan od razloga zašto je sam tekst na etiketi slabiji pokazatelj nego što ljudi pretpostavljaju — o tome govori zašto skeneri cigara koji prepoznaju samo etiketu ne rade.

Ukratko

• Kuba je 1959.–60. nacionalizirala svoje tvornice cigara i zadržala nazive marki; obitelji iza tih marki uglavnom su otišle.
• Partagás, H. Upmann, Romeo y Julieta i Montecristo danas postoje kao dva odvojena cigara pod jednim imenom: kubanski od Habanos S.A. i nekubanski, proizveden uglavnom u Dominikanskoj Republici.
• Cohiba nikad nije imala obiteljskog vlasnika prije revolucije: riječ je o državnoj tvorevini čiji je američki zaštitni znak nakon pravne bitke okončane 2006. završio kod druge tvrtke.
• Davidoff je krenuo suprotnim putem. Kuba je 1991. posve izgubila cijelu marku, i od tada ne postoji kubanska verzija.
• Padrón, Oliva, My Father i Arturo Fuente krenuli su zasebnim emigrantskim putem: gradili su posve nove nazive umjesto da se bore za stare.